Informacione tehnologije sa učenicima prvog i drugog razreda osnovne

By 31. March, 2017 Broj 2

Željko Batoz, profesor razredne nastave

„Tehnologija je samo alat. Kada govorimo o potrebi da djeca rade zajedno i da se motivišu onda je učitelj najvažniji.“ (Bil Gates)

Škola u kojoj radim je jedna od škola koja se nalazi u programu „Dositej e-učenje 1:1“. Obzirom da danas djeca od najranijeg uzrasta, još prije polaska u školu, imaju kontakt sa računarima, modernim mobilnim telefonima, notpedima itd. nije teško njihova saznanja kanalisati i u radu od prvog razreda. Naravno, sve se to može ostvariti kroz igru. Djeca se ne boje novinâ i oni upravo žele da istražuju i uče nešto novo i njima zanimljivo.

Sa učenicima sam tako krenula da radim od prvog razreda. Jednom sedmično imali smo upoznavanje sa informacionom tehnologijom. Pošto učionice prvog razreda nisu opremljene računarima, iste smo posuđivali iz opremljenih učionica. Sjedili smo u krug, otvarali male laptopove i upoznavali njihovu konfiguraciju. Odmah sam se služila informatičkim jezikom uz objašnjavanje pojmova. Dva do tri časa smo učili kako se uključuje i isključuje računar, te usvajali pojmove START, MENI, CLOSE. Učili smo slikovito i fotografski. Uvodila sam ih u program „Paint“, njima najzanimljiviji, putem crtanja jednostavnih linija, crteža, ali I savladavanja načina rada bez upotrebe kursora. Čitav prvi razred jednom sedmično smo posvetili crtanju u „Paint-u“ , učenju boja, oblika, linija, slova i brojeva. Dakle, usvajali su sve ono što i radimo u prvom razredu.

Dolaskom u drugi razred nastavljamo sa radom na računarima, ali sad u opremljenoj učionici. Jednom sedmično dio nekog časa posvetimo i radu na računaru. S obzirom da su savladali slova, a njihovi laptopovi i tastature su prilagođene i za ćirilicu i latinicu, nije nam bio problem nastaviti sa novim učenjem. Krenuli smo da učimo kako da se umrežimo i povežemo na nastavnički laptop u programu „Mythware“. Na roditeljskom sastanku dobila sam punu saglasnost i podršku roditelja, a uz njihovu naklonost i razumijevanje svako dijete u torbi ima svoj kursor i USB stik. Naš razred i razred učitelja Željka je opremljen i projektorom, tako da čitava učionica dobija jednu novu dimenziju.

Razvijala sam kod djece takmičarski duh. Kroz igru uče ko će brže da se poveže sa nastavnikom, što nije nimalo jednostavna operacija. Učenici su morali da ukucaju šifre i koriste razne opcije, rješavaju testove koje sam im slala putem „Mytwhare-a“, te da te iste testove riješe i vrate meni nazad. Naučili su dosta novih pojmova i proširili upotrebu novih tastera na tastaturi. Đaci su svaki put imali zadatak da naučeno prenesu roditeljima. Za njih je to bio poseban osjećaj – moći roditeljima pokazati nešto novo, naučeno. Učenici su rado prihvatali nova znanja, a ja sam samo iskoristila njihovu zainteresovanost za računarima kao podsticaj u svim oblastima učenja.

U toku prvog polugodišta održala sam i ogledni čas gdje sam za temu imala rad sa informacionim tehnologijama u drugom razredu. Čas je bio veoma uspješan, pa je ocijenjen sa najvišom ocjenom. Učenici su pokazali zavidan stepen znanja i zadivili prisutne svojim postignućima. Danas dobijaju radne zadatke iz raznih oblasti: zadaću na USB stiku, pjesmice iz muzičkog vaspitanja, primjere lijepog rukopisa pripremljene i skenirane od strane nastavnika, a napisane rukom, uslikane stranice iz udžbenika kada nešto iz nje obrađujemo, svoje uslikane radove koji su na izložbama, radne zadatke i smijernice za istraživanje novih sadržaja na internet. Za svaku pohvalu je I činjenica da je ostvarena i saradnja sa roditeljima u potrebnim slučajevima kroz „Skype“ ili „Facebook“.

Djeca svakako koriste računar za igru. Zašto onda tu igru ne bismo mogli usmjeriti na učenje? Na taj način vrijeme provedeno na računaru će biti pametnije upotrijebljeno. Pored svega djeca imaju veoma lijep rukopis koji mi u razredu posebno njegujemo i nagrađujemo. Ne mislite da smo zanemarili igru, tradicionalnu nastavu. Ne! Svaki slobodan trenutak imaju zadatak da iskoriste da izađu vani u šetnju i igru. Puno se igramo starih igara koje smo opet pronašli na internetu. Neke od tih igara su: hula-hop, lastiš, olmpijada, ali i mnoge druge igre koje su igrali njihovi roditelji kad su bili mali. Spoj tradicije i inovacije je veoma uspješan u ovakvom načinu rada.

Da bismo postigli ovakav efekat rada na računarima kod djece, škola treba da ima mogućnosti za ovakav vid rada. Svaki nastavnik treba da se informatički usavršava i stalno uči, jer svjesni smo da ne možemo bježati od tehnologije niti je zanemarivati. Tehnologija je ušla u svaku poru naše djelatnosti. Postajemo polupismeni bez informatičkog znanja. Djeci to ide lako, oni nemaju straha niti barijera i ne prezaju ni pred čim novim. Za njih je ovo jedna velika zabava kroz koju nisu ni svjesni da mnogo uče, a mi ih na takav način pripremamo za budućnost.

Potrebno je istaći da uz maksimalno zalaganje i podršku direktorice Gorane Bosančić, te administratora Željka Batoza u školi postoji jedna okosnica nastavnika entuzijasta koji maksimalno sarađuju i zajedno nadograđuju proces učenja i inovacije šireći znanja, kako na kolege u kolektivu, tako i na ostale u regiji. Tome svjedoče i ogledni časovi iz ovakvog procesa rada, koji sam već pomenula u tekstu. Ogledni čas je održala i nastavnica razredne nastave Vesna Zekanović. Ogledne časove će održati i profesorica srpskog jezika Nataša Marjanović, u martu, kao i nastavnik razredne nastave Željko Batoz koji ima najavljen ogledni čas krajem školske godine.

Želimo da primjere dobre prakse prenesemo i na ostale i da iskoristimo pogodnosti koje pruža projekat „Dositej“.

Nastavnik razredne nastave,
Silvana Batoz

Leave a Reply